Zahvaljujući plodnom tlu i dostupnosti pitke vode, područje današnje opštine Kozarska Dubica naseljeno je još u vremenu praistorije, na što ukazuju brojna arheološka nalazišta. Poslije propasti Rimskog carstva, prostor između rijeke Une i Vrbasa naseljavaju slovenska plemena. Naime, staroslovenska riječ „dub“ znači hrast. Kako su ovi predjeli bili obrasli šumom hrasta lužnjaka, po njemu naseobina i dobija ime.
Dubica se prvi put u pisanim izvorima pominje već 1197. kao „župa, županija“. Grad je bio u sastavu Ugarskog Kraljevstva do 1527., kada su, nakon poraza na Mohačkom polju, posjedi Ugarske došli pod vlast Habsburškog Carstva. Dubicu su Osmanlije osvojili već 1538. godine. Ona je od kraja XVII do kraja XVIII vijeka bila u nekoliko navrata u rukama Habsburgovaca. Osmanlijama je vraćena 1796. godine nakon Svištovskog mira potpisanog još 1791. godine.
Istorijski kuriozitet je htio je da Dubica bude dio županije kojom su jedno vrijeme upravljali vitezovi templari (1269. – 1312.) a potom Jovanovci Vranskog priorata. U gradu se nalazio jedini templarski samostan na području današnje Bosne i Hercegovine i jugoistočno od današnje Hrvatske i Mađarske, sve do Grčke.
Austrijsko-turski ratovi 1683.-1791. su u cijeloj BIH bili ubjedljivo najviše koncentrisani na Dubicu. Sam rat 1788. – 1791. se u istorijskoj nauci kod nas naziva Dubički rat. Smještena na granici dva velika carstva, Dubica je svjedočila žestokim ratovima i smjeni brojnih uprava, posebno tokom XVIII vijeka. svaki put kada je osvajana, bivala je skoro potpuno devastirana usljed čega tek pokoji ostaci zidina nekadašnje tvrđave svjedoče o tim vremenima. Nakon Svištovskg mira, Osmansko carstvo konačno dobija Dubicu koja ostaje u njegovom sastavu sve do Berlinskog kongresa 1878. godine.
Tek na prelazu iz XIX u XX vijek, zanatska i trgovačka varošica počinje se postepeno industrijski razvijati. Nagli razvoj trgovine počeo je po uključivanju BIH u carinsko područje Austrougarskog carstva. Time domaći trgovci stupaju u direktne poslovne veze sa austrougarskom industrijom i veletrgovinom. Tokom narednih godina izgrađeno je današnje gradsko jezgro, zasađeni dvoredi i uređena glavna ulica, koju i danas krase fasade iz tog perioda. Bogate trgovačke porodice grade svoje kuće, trgovačke radnje, hotel i gostione po uzoru na venecijanske, pozivajući čak grupu italijanskih arhitekata da im u toj namjeri pomognu.